Na zapadnom dijelu Istarskog poluotoka pronaći ćete Sveti Lovreč. Ovaj skriveni dragulj jedan je od najbolje sačuvanih srednjovjekovnih utvrđenih gradova u Istri. Naselje je dobilo ime po crkvici svetog Lovre (1) koja datira u VIII. stoljeće, dok je romanički zvonik uz nju prigrađen u XI. stoljeću, a nalazi se na mjesnome groblju nedaleko naselja.

 

Kružni oblik naselja potječe još iz prapovijesti kad je na istoj uzvisini bila gradina. Već je u doba Bizanta Lovreč utvrđen bedemima i kulama koje su kasnije u više navrata temeljito obnavljane, a najveći dio danas vidljivih fortifikacija potječe iz doba Venecije kada je u Svetom Lovreču bilo sjedište vojne uprave čitavog mletačkog dijela Istre - tzv. Pazenatik.

 

U pisanim se izvorima spominje od 1030. kao Castrum sancti Laurenti. Već je od 1186. jasno vidljivo unutarnje društveno uređenje ovog gradića pa se smatra da je Sveti Lovreč prva urbanizirana općina u Istri. Pod središnjom je vlašću istarskog markgrofa (od početka XIII. stoljeća tu funkciju obnašaju akvilejski patrijarsi), a u privatnom je vlasništvu porečkih biskupa. U ime biskupa desetinu ubire njihov advocatus - pazinski grof Majnhard, a kasnije i njegovi nasljednici – grofovi Gorički pa čak i nakon što 1271. Lovreč slijedi sudbinu zapadne Istarske obale i predaje se Veneciji. Prije njega to su učinili Poreč 1267., Umag 1269. i Novigrad 1270. godine.

 

Kako bi lakše kontrolirali široko ruralno područje van utvrđenih gradova, novi gospodari formiraju tzv. Pazenatik, kojemu je na čelu kapetan kojega odabire mletački senat. Prvi je 1301. na tu dužnost imenovan Marino Badoer, koji je svoje sjedište smjestio u Poreč, a vojnu posadu u Sveti Lovreč. To se pokazalo nepraktičnim pa od 1304. i kapetani stoluju u Svetom Lovreču, postepeno preuzimajući sve veće ovlasti u gradiću, a od 1309. i dužnost podestata. Česti ratovi s akvilejskim patrijarsima koji se, iako su na zalasku, ne odriču svojih istarskih posjeda te ratovi s goričkim grofovima čija Pazinska knežija dopire doslovno do zidina Lovreča, završavaju uglavnom širenjem venecijanskih posjeda u Istri. To je razlog da se od 1356. formira još jedan pazenatik sa sjedištem najprije u Umagu, a od 1359. u Grožnjanu.

 

Lovreč ostaje nadležan za područje južno od rijeke Mirne sve do 1394. kada oba pazenatika sele u novoosvojeni Rašpor kod Buzeta. Svi su nekadašnji akvilejski posjedi u Istri do 1420. već podijeljeni između Venecije i Pazinske knežije, koja je od 1374. u vlasništvu porodice Habsburg. Uz manje izmjene takva podjela traje do pada Venecije 1797. i dolaska Napoleona.

 

 

Utvrđeni grad - muzej

U vrijeme kapetana-podeštata Giovannia Contarinija grade se vrlo čvrste zidine te se gradski bedemi proširuju prema istoku, tako da sada obuhvaćaju i baziliku svetog Martina. Iz tog su razdoblja sačuvana monumentalna Velika vrata (2) ukrašena grbovima porodica Grimani i Moro i nezaobilaznim mletačkim simbolom - lavom svetoga Marka, koji u rukama drži zatvorenu knjigu. To je znak da su vrata sagrađena u doba ratova.

 

Prolaskom kroz njih naći ćemo se na nepravilnom popločenom trgu - Placu (3), kojim dominira prostrana gradska loggia - mjesto koje i dan danas služi za službena okupljanja. Kameni stup srama podsjeća nas da ta okupljanja nisu uvijek bila samo svečanog karaktera. Unutar loggie, uz južni zid župne crkve, ugrađeni su brojni kameni fragmenti iz svih razdoblja povijesti ovog gradića, od rimskih vremena, preko srednjeg vijeka do kraja XIX. stoljeća.

 

U župnu crkvu – trobrodnu baziliku Sv. Martina (4) ulazimo sa susjednog trga - Placete. U njoj su djelomično sačuvane i uspješno restaurirane do sada najstarije freske u Istri, nastale u XI. stoljeću. To su freske s nizom svetaca u srednjem pojasu sjeverne i južne apside, dok ostale freske potječu iz XVI. stoljeća. Ostaci originalnog kamenog crkvenog namještaja izloženi su u lapidariju. Bazilika sv. Martina najočuvanija je ranoromanička bazilika u Istri. Također, posjeduje i najstarije orgulje u Istri, rad majstora Petra Nakića iz 1735. godine, a restaurirane su 2013. godine.

 

Sjeverno od nje nalazila se komunalna palača, ali je danas sačuvana samo kamena javna gradska cisterna (6) ukrašena grbovima porodica Contarini i Zulian te likom svetoga Lovre - zaštitika mjesta, kojega prepoznajemo po gradelama koje su našle mjesto i u službenom grbu općine Sveti Lovreč. Do cisterne dolazimo malim stepeništem.

 

Produžimo li uličicom naprijed, dolazimo do četverokutne kule Funtanela (7). U njenoj se unutrašnjosti nalazi još jedno kameno grlo cisterne iz 1331. godine, ukrašeno grbom porodice Soranzo iz koje su potekla četvorica lovrečkih podestata. Međutim, nije to obična cisterna, već se zapravo radi o prirodnom izvoru vode.

 

Zađemo li s vanjske strane zidina uvjerit ćemo se u njihovu veliku obrambenu moć. Obiđemo li pak gradić u smjeru kazaljke na satu slijedit će trokutasta kula (8), zatim visoki zvonik - kula (5) u čijem ćemo podnožju primijetiti zazidana nekadašnja vrata iznad kojih se nalazi grb porodice Grimani. Slijedi dio zidina koji je kasnijim pregradnjama uklopljen u stambene zgrade te ponovno dolazimo do Velikih vrata.

 

Tu valja pogledati kroz prozorčić gotičke crkvice svetog Blaža (9), koja je sagrađena 1460., a u unutrašnjosti krije na prvi pogled zbunjujući ciklus fresaka. Radi se zapravo o dva danas podjednako vidljiva sloja fresaka. Stariji sloj potječe iz druge polovice 15. stoljeća, a kasnije su preslikane zidnim slikama iz 1864. godine. Nazire se legenda o svetom Blažu, dok je na svetišnom zidu u cijelosti otkriven lik svetog Pavla.

 

Zvono crkvice svetog Blaža označavalo je vrijeme raspodjele vode u vrijeme velikih suša, koje u prošlosti Svetog Lovreča nisu bile rijetkost. Zbog toga se oduvijek posebna pažnja pridavala javnim cisternama i uređenim izvorima pitke vode unutar mjesta i onima van gradskih zidina, poput primjerice puča u Voštenima.