Đir do Pazinskog krova (713)

 

Samo 500 metara zračne linije od Pazinskog kaštela nalazi se vodopad Pazinski krov. Prije zadnje kuće desno u ulici Prilaz kaštelu odvaja se makadamski put u dolinu Pazinčice u pravcu sjevera. Na kartama je često označen kao Rimski put. Nakon stotinjak metara, u najnižoj točki puta odvaja se lijevo kroz šumu odvojak koji će vas dovesti ravno u vodopad. Ako je vrijeme vlažno i staza blatnjava bolje je nastaviti Rimskim putem dalje. Proći ćemo uz ruševine kamene kuće u kojoj su mlinari nekad pohranjivali žito i brašno izvan nivoa poplava. Stotinjak metara dalje treba skrenuti lijevo stazom kroz grmlje kad začujete vodopad. Od vodopada nastavljamo uzvodno stazom uz potok do Tomažinovog mlina i mosta svetog Jožefa, gdje dolazimo na asfalt kojim se desno vraćamo u Pazin. Sredinom ljeta Pazinski krov često presuši, ali, neka vas to ne razočara: imat ćete priliku izbliza promotriti ostatke mlina plemićke porodice Rapiccio koji se nalazio ispod samog vodopada.

 

Započet ćemo pred samim Pazinskim kaštelom, ispod velikog kamenog grba porodica Auersperg i Herberstein. Tu je prije gotovo 500 godina bio glavni ulaz u pazinsku tvrđavu iz pravca sjevera. Priđemo li sada bliže ogradnom zidu vidjet ćemo kako taj put i danas vijuga nizbrdo prema sjeveru te se potom uspinje do neke ruševine, prije negoli nestane u vegetaciji. Tu ruševinu danas najčešće nazivaju mlinom, međutim radi se o pomoćnoj zgradi ili spremištu koje je pripadalo mlinu. Tu se žito i brašno skladištilo zbog opasnosti od poplava, a do mlina, koji se nalazio dublje lijevo u kanjonu, prevozilo se samo onoliko koliko se bez bojazni od poplava moglo samljeti.

 

Da bismo danas sišli na Rimski put, kako se taj nekada glavni put još danas naziva, moramo se vratiti stotinjak metara prema gradu i skrenuti lijevo oko prve kuće u nizu. Tako dolazimo do podnožja zidina, a zatim silazimo putem koji je s obje strane omeđen prastarim suhozidom. Vrtovi s obje strane puta pripadali su pazinskim plemićkim porodicama koje su stanovale oko Kaštela, a najstariji Pazinjani još pamte da su u vrtovima bile cisterne s vodom te uređene sjenice s klupama gdje su pazinska gospoda dolazila na popodnevni odmor. Osvrnemo li se sada natrag na Kaštel, doživjet ćemo ga u potpuno novom svjetlu.

 

Put zatim prelazi preko vapnenačke ploče, koju su nekada nagrizale bujice koje dolaze iz pravca grada. Na najnižoj točki Rimskog puta odvaja se lijevo šumska staza kojom silazimo još dublje u kanjon Pazinčice. Prvih desetak metara gazimo po ogoljelom kamenu pa treba biti krajnje oprezan jer je najčešće sklizak. Staza se zatim kroz šumu blago spušta do same obale potoka gdje naglo skreće uzvodno uz potok te dolazi ispod samih stijena. Obratimo pažnju na četvrtaste utore usječene desno u stijeni - na tom je mjestu, učvršćen za stjenu koja ga je i štitila od snažnih bujica, bio nekad Trabljanov malin. Danas je vidljiv tek oko metar visok ostatak jednog zida uz samu stazu. Ostalo su odnijele bujice ili je prekriveno ilovačom koja se nakon svake poplave nataloži u sloju debelom do 5 cm. Staza kojom nastavljamo dalje kanjonom uz samu stijenu zapravo je nekadašnji kanal kojim je voda dolazila do mlina. Ti su se kanali nazivali „struge“. Možda takav naziv potječe od riječi „strugati“. Naime, najlakši način da se voda dovede baš tamo gdje želimo je da struganjem stvorimo kanalić kojim će voda otjecati iz nekog spremišta, npr. iz brane, u željenom smjeru. Koristeći snagu vode koja ostrugani materijal odmah i odnosi, jednostavnim struganjem možemo brzo kroz ilovaču izdubiti široki kanal i tako skrenuti značajnu količinu vode, sasvim dovoljnu za pokretanje mlinskih kotača.

 

Nastavimo li strugom dalje ubrzo stižemo na Pazinski krov, gdje najprije zapažamo ogroman kamenom nadsvođeni prostor koji nam svjedoči o razornoj snazi vode koja kanjonom prolazi, a tik uz stazu ugledat ćemo u debeloj ilovači i okomitu rupu koju je stvorila voda. Nije ni preporučljivo ni ugodno zalaziti ispod te stijene koja kao da će se svakog časa srušiti pa držeći se staze nastavimo dalje do samog vodopada.

 

Pazinski krov manji je od dvaju sličnih vodopada na Pazinčici. U sušno doba godine najčešće nema vode u jezercu pod vodopadom, ali neka vas to ne razočara. Za promjenu imamo priliku iz suhog jezera ispod vodopada dobro promotriti ostatke mlina koji se nalazio pod samim slapom. Mlin Fotzlapum (= pod slapom) spominje se u Urbaru Pazinske knežije još 1498. godine kada je bio u vlasništvu nekog Gregora Prechenstaina, dok je kasnije bio u vlasništvu plemićke porodice Rapicio. Taj je mlin djelomično bio usječen u stijenu i naslonjen na nju, a žito se donosilo i brašno odnosilo s njegove gornje strane, gdje se danas nalaze drvene stepenice kojima se uspinjemo iz kanjona. Ako je jezero suho imamo priliku vidjeti ostatke sva četiri zida nekadašnjeg mlina, dok je dno jezera prepuno ljudskom rukom obrađenog kamenja od kojeg je mlin bio sagrađen. Na jednom ćemo kamenu, koji je inače ispod površine vode, zamijetiti ucrtana polja prastare igre „mlin“ kojom su si mlinari očito kratili vrijeme.

 

Dva mlinska kamena nedavno su izvučena iz jezera i postavljena pored stepenica, da budu vidljivi čitave godine, a nekoliko je većih komada klesanog kamena, koji su pripadali mlinu, upotrebljeno za popravak prijelaza preko potoka. Sada je i za zimskog vodostaja moguće dovoljno sigurno prijeći na drugu obalu kanjona, gdje je ponovno probijena staza koja vodi nizvodno do polupećine zvane Đandarmarija, livade Punger te izlazi iza nekadašnje tvornice Pazinka ponovno na put, odakle možemo natrag u Pazin ili pak možemo produžiti sve do Gortanovog brijega i Berma.

 

Mi ćemo se, međutim, popeti drvenim stepenicama i izaći iz vodopada jer je odmah iznad vodopada nekada stajao još jedan mlin – mlin porodice Ladavac. Taj je mlin imao pridodanu čvrstu kulu koja ga je branila od naglih naleta vode. Kula je u svom podnožju imala polukružni otvor kroz koji je voda dotjecala, a koji se djelomično nazire i danas. Vodenička su kola bila smještena u usjeku koji su ljudske ruke izdubile u živoj stijeni. Tu gdje je voda izlazila iz mlina vide se i četvrtasti utori koji su držali malu drvenu branu kojom je voda skretala po stijeni prema mlinu Rapicio.

 

Mala okrugla jezerca ili “kruge” izdubljena snagom vode u vapnencu, koja se na tom mjestu doslovno pretaču iz jednog u drugo, koristila su se nekad za namakanje i pranje odjeće, a sve do prije pedesetak godina i za kupanje. Ono što je danas mladim Pazinjanima Zarečki krov – nekada je bio Pazinski krov i područje oko njega.