Staza svetog Silvestra (706)
Start: Borut
Kraj staze: Borut
Dužina: 14,9 km
Težina staze: srednja
Visinka razlika: 399 m
Najviša točka: 499 m
Najniža točka: 302 m
Trajanje: 2:30 h
Staza svetog Silvestra 706
Staza svetog Silvestra spaja Borut i 7 kilometara daleki Draguć. Nazvana je po istoimenoj crkvi koja je nekad stajala uz put prema Draguću, a danas se od nje jedva vide i tragovi. Staza je označena zeleno-žutim planinarskim markacijama koje započinju na željezničkoj stanici u Borutu te Istra Trails oznakama s brojem 706. Najprije nas vode dvjestotinjak metara glavnom asfaltiranom cestom u pravcu jugozapada, gdje stepenicama započinjemo uspon Poli farož. Dalje asfaltiranom cestom uzbrdo dolazimo do borutskog groblja, s crkvom svetog Mihovila. Crkva svetog Mihovila Arkanđela je borutska župna crkva. Potječe iz XIII. stoljeća, a proširena je i obnovljena 1787. kako nam svjedoči rustikalni natpis iznad ulaznih vrata. Tom prilikom je crkvi pridodana preslica s dva zvona, a unutrašnjost obnovljena u baroknom slogu.
Staza kod crkve nastavlja uzbrdo putem, a markacije vas vode na tren van puta i prolaze kod ruševina stare kapelice, nakon čega ponovno izbija na glavni put koji nastavljamo slijediti uzbrdo. S lijeve ćemo strane ubrzo ugledati panoramu čitave doline Borutskog potoka, a na vrhu brda zvonik u Lindaru, a zatim lijevo od njega Gračišće te naposlijetku i zvonik Gologorice. Nakon 2,5 km hoda priključujemo se na širok makadamski put koji dolazi iz pravca Cerovlja i Previša te njime nastavljamo desno uz nove nasade maslinika pored danas napuštene stancije Komarija. S desne strane nam se pruža pogled na Učku, Dolenju Vas i Lupoglav, a nešto kasnije i na obnovljene kuće do nedavno zapuštenog naseoka Tibole te na Hum. Negdje nakon 4 km dolazimo do raskrsnice gdje se desno odvaja put koji se preko zaseoka Grdinići vraća u Borut. Tim ćemo putem ići u povratku, a sada nastavljamo putem prema Draguću. Prastari suhozid s desne strane puta nekadašnja je granica Tibola i Boruta, a na samom kraju suhozida je od 1525. do 1797. bila granica između austrijske i venecijanske Istre. Tu skrećemo s puta lijevo šumskom stazom uzbrdo. Uskom stazom se lagano penjemo uzbrdo i čini nam se da nismo sami. Čvornata zadebljanja na stablu hrasta veličine ljudske glave doimaju se kao neka čudesna stvorenja. Šetači ih nazivaju čuvarima Starog Draguća. Radi se zapravo o imeli ili "bisku" - biljci koja se u Istri koristi za spravljanje rakije biske, a koja raste kao nametnik na hrastu. Da ipak nismo sami potvrdit će nam i tragovi divljih životinja na stazi te jazbina jazavca uz koju ćemo pažljivo proći da ga ne uznemirimo. Iz šume izlazimo na čistinu, a na kraju visoravni ponovno prolazimo kroz šumu.
Jedan se put tu račva lijevo, ali mi nastavljamo ravno te dolazimo na sljedeće raskršće puteva gdje nas markacije vode lijevo, sporednim putem. Tu negdje desno od raskršća stajala je do prije dvijestotinjak godina crkva svetog Silvestra, o kojoj se brinula istoimena bratovština, jedna od mnogih koje su tada postojale u Draguću. Ne znamo kakva je točno bila sudbina ove crkve, čini se da je, nakon što su ukinute bratovštine, ostala bez skrbitelja pa je napuštena. U Draguću se pričalo da su Borućani ukrali mnogo klesanog kamena iz ruševina stare crkve i koristili ga za gradnju kuća, ali su, kada su se u Borutu počele dešavati čudne stvari, u strahu sve to kamenje vratili.
Ubrzo dolazimo na još jedno raskršće koje je označeno crvenim putokazima koji nas vode lijevo kroz šumu na gradinu Stari Draguć, nakon čega se zaobilaznim putem staza ponovno vraća na ovo isto mjesto s kojega ćemo nastaviti nizbrdo za Draguć. Stoga ako je netko umoran i osjeća se ugodno u društvu "čuvara starog Draguća", neka nas tu pričeka. Mi idemo u pohode najviše položenoj pretpovijesnoj gradini u Istri koja se nalazi upravo na brdu lijevo od nas.
Staza do Starog Draguća
Staza do Starog Draguća najprije vijuga uz podnožje brda putem koji je mjestimice podzidan prastarim suhozidom. Kada gotovo zaobiđemo brdo, ponovno nam putokaz označava skretanje sa staze oštro desno, uzbrdo. Pri vrhu prolazimo pored jednog od brojnih zidova koji okružuju visoravan i baš je taj zid najbolji primjer načina gradnje koji seže u brončano doba: oba vanjska lica zida građena su od klesanog kamenja, dok je prostor između njih ispunjen sitnijom građom. Markacije nas kroz šumarak vode do najviše točke, koja je, ovisno o karti koju imamo, na 502 - 505 m.n.m.
Gradina nikada nije sustavno istražena, ali su dosadašnji istraživači izvjestili o brojnim predmetima slučajno pronađenim na površini, od kojih su sačuvani samo fragmenti brončanodobne keramike koji se danas nalaze u Arheološkom muzeju Istre u Puli. Mnoštvo bakrenih predmeta i palstab sjekira (jednostavna sjekira sa zaliscima) o kojima su izvjestili neki istraživači, nažalost nisu sačuvani, odnosno izgubio im se svaki trag, jer su ostali u privatnim zbirkama umjesto da su stručno obrađeni pohranjeni u muzeje. Stoga, ako vam oko zapne na neki predmet uz stazu, obavijestite nas. Možda ćemo pomoću njega upotpuniti priču o ovom neobičnom mjestu. Nastavljamo stazom dalje i ona nas vodi nizbrdo do mjesta gdje smo se odvojili od puta za Draguć. Na istom mjestu nastavljamo nizbrdo te ubrzo dolazimo na širi put pa na raskrsnicu za Škrinjare gdje skrećemo lijevo i ubrzo smo u Draguću.
