Boljun je prastari gradić u sjeveroistočnoj Istri u općini Lupoglav, nastao uz još i danas dobro očuvani srednjovjekovni kaštel, sa širokim pogledom na plodnu dolinu Boljunčice i planinski masiv Učke. Od 15. do kraja 17. stoljeća ovaj “niti grad niti selo” bio je na svom vrhuncu, imao je svoje suce i župane, o brojnim oltarima crkava brinule su se bratovštine, pisalo se i podučavalo glagoljicu. Otada Boljun gubi na značenju i život gotovo staje, ali gradić ne propada, već i danas svojim vizurama ugodno iznenađuje svakog izletnika.
Gostu željnom odmora Boljun pruža sve što mu treba: udoban smještaj, netaknutu prirodu, mir i, naravno, specifične lokalne specijalitete u mjesnoj konobi.
Toliko ste puta bili u Istri, a niste posjetili Boljun?! Da, smješten je malo "van puta", na vrhu brijega, sa širokim pogledom na plodnu dolinu Boljunčice i planinski masiv Učke nad njom. Taj je položaj bio i razlogom postanka našeg mjesta, sve od prapovijesne gradine pa preko utvrde Ad Fines koja je Rimljanima čuvala cestu koja je od Fianone (Plomina) preko Učke vodila na Tarsaticu (Trsat) i kasnije, u srednjem vijeku, utvrde koja je čuvala granice Pazinske knežije. Naš Boljun - niti grad niti selo - često je svoj rubni položaj skupo plaćao, ali opstajao. Od 15. do kraja 17. stoljeća gradić je bio na svom vrhuncu, imao je svoje suce i župana, vlastite zakone i u njemu je živjelo do 130 obitelji. Boljun je, baš kao i neki danas poznatiji istarski gradići tada bio jedan od centara glagoljaške pismenosti, o čemu nam svjedoče originalni glagoljski natpisi urezani u kamenu koje možemo vidjeti prošećemo li mjestom, ali i brojni dokumenti sačuvani u arhivima: matične knjige, godišnji izvještaji o poslovanju bratovština, misali, brevijari i dr.
Šetnja Boljunom
Crkva svetog Kuzme i Damjana potječe iz 12. stoljeća, baš kao i crkva svetog Fabijana i Sebastijana, koja se nalazi uz cestu kojom se iz doline uspinjemo u Boljun. Nalazi se na samom ulazu u mjesto uz nekadašnja Vela vrata (koja su porušena nakon Prvog svjetskog rata kako bi se omogućio prolaz većim vozilima). Glagoljski natpis iz 1543. ugrađen je uz zid sakristije, a latinski natpisi (1698. iznad ulaza, 1705. na trijumfalnom luku) svjedoče o kasnijim obnovama crkve.
Zavjetni žrtvenik Gaja Valerija Prisca trgovca tkaninama iz Akvileje, posvećen je nepoznatom božanstvu, a potječe iz razdoblja Rima. Pronađen je u okolici Boljuna te je za vrijeme Italije (1921. - 1943.) postavljen na današnje mjesto kako bi služio kao stalak za zastavu. Uz njega je županski stol, podsjetnik na vremena kada je Boljun imao vlastitu gradsku upravu. Iako bi povjesničari umjetnosti i arhitekture županski stol tražili u blizini lođe, gdje je gradska uprava javno vijećala i donosila odluke, ni najstariji mještani ne pamte da je ovaj stol ikad bio negdje drugdje. Primijetit ćete da su na stolu udubljena polja za stare društvene igre. Prepoznajemo prastaru igru "mlin" ili "trilja" te jednu igru koju su u boljunu nazivali "Lupi i peccore" (vukovi i ovce). Druge dvije nam nisu poznate, ali smo ih već vidjeli na zidu oko županskog stola u Tinjanu. Javite nam ako znate o kojim se igrama radi!
Boljunski kaštel građen je i nadograđivan od 11. do 17. stoljeća. U doba ratova uspješno je pružao utočište stanovnicima Boljuna i okolice (npr. 1332, 1612.). Sve do nedavno usred dvorišta bila je lokva za opskrbu vodom, sada zatrpana i prilagođena potrebi održavanja manifestacija. Kod okruglog kamenog stola pruža se lijep pogled u dolinu. Lako možemo zamisliti kako su s ovog mjesta branitelji Boljuna 1612. promatrali dolazak vojske venecijanskih plaćenika iz pravca Plomina. Tada su od svih kaštela Pazinske knežije jedino Boljun i Pazin uspješno odoljeli napadima. Uz sjeverni kut kaštela nalaze se "mala gradska vrata".
U loži su se sastajali župani i suci boljunskog komuna, a u kašći iza nje se pohranjivalo žito i ostali poljoprivredni proizvodi kojima su Boljunci plaćali svoje obaveze prema gospodarima. U Boljunu su se svake godine na Tri kralja birali župan od leta i sudac od leta. Uz njih upravu vrši i vijeće od deset osoba koji se zovu suci i koji sačinjavaju Mali komun. Birali su se iz redova isluženih župana i sudaca, a pomagali su savjetom i iskustvom. Jedine dvije plaćene funkcije bile su podžup i komunšćar kao predstavnici izvršne vlasti. Podžup je izvršavao naloge Malog komuna, posredovao između stranaka i javno oglašavao naredbe. Komunšćar je pazio na polja, šume i vinograde. Svi službenici zajedno zvali su se oficij, a sastajali su se javno ispred gradske lože.
Župna crkva svetog Jurja ima kasnogotičko poligonalno svetište, a u unutrašnjosti crkve nalazimo i više originalnih glagoljskih natpisa. Po latinskom natpisu na zvoniku (1645.) zaključujemo da je boljunski zvonik jedan od najstarijih u Istri. Neobični kameni “češeri” razmješteni po zidu koji okružuje crkvu, kao i reljefno oblikovani rubnici popločenja preuzeti su najvjerojatnije s neke starije zgrade. Glagoljsko-latinski natpis iz 1641. posljednjeg boljunskog župnika - glagoljaša Bernarda Velijana vidljiv je na stražnjem vanjskom zidu crkve.
Šetnja kroz Boljun otkrit će nam i brojne detalje koji svjedoče o mnogo većem značenju ovog malog mjesta kroz povijest. Posebnu pažnju zaslužuju Mašinarija (stari župni stan, 1699., danas u ruševinama), Kuća Pataj (1708.), Rustikalni stambeni objekti srednjovjekovne arhitekture (XIV. st.), Stambeni objekt ruralne arhitekture (XV. - XVI. st). Ako od crkve svetog Jurja krenemo cestom u pravcu Lupoglava, odnosno sjeverozapada, tu nas na brežuljku s lijeve strane nakon nekih 300 metara čeka kalvarija. Sagrađena je 1914. godine po uzoru na slične kalvarije u središnjoj Istri i odatle se pruža i lijep panoramski pogled na Boljun.
Do izvora Studenac i Perila, koji se nalaze u podnožju Boljuna, može se sići sljedeći put nizbrdo za samo pet minuta, nakon čega dolazimo do predjela zvanog Troja i do ruševina crkve svetog Petra u kojima su pronađeni fragmenti pleternih ukrasa iz IX. stoljeća koji se danas čuvaju u riječkom Povijesnom i pomorskom muzeju.