3 km jugoistočno od Pazina, na strateškoj poziciji na vrhu brijega smjestio se Lindar. Spominje se od 1283. kada je porečki biskup Bonifacije predao Pazinskoj knežiji na upravljanje mlin pod Lindarom. Vidljivi su još ostaci dviju polukružnih kula i zidina iz srednjeg vijeka. S lindarskog su vidikovca branitelji promatrali mnoge burne događaje koji su se odvijali u dolini ispod njih.
Dok se sa sjeveroistoka cestom kroz dolinu Pazinčice približavamo Pazinu, ugledat ćemo ispred sebe na vrhu brijega kako iz guste šume proviruje lindarski zvonik kao da nas promatra. Sjetimo se toga kad budemo posjetili to prastaro mjesto. Takav je istaknuti stražarski položaj zasigurno jedan od glavnih razloga postanka Lindara, nekada jakim zidinama i kulama opasane utvrde koja je čuvala prilaz Pazinskom kaštelu, od kojeg je udaljena tek 2,5 kilometra. Zbog istog razloga proučavatelji starina tvrde da je na istom mjestu moralo postojati i prapovijesno naselje, ali do dana današnjeg nisu pronašli čvrste materijalne dokaze, osim fragmenta keramike i ulomka nekog željeznog predmeta na susjednom vrhu na kojemu se danas nalazi lindarsko groblje.
S lindarskog su vidikovca branitelji promatrali mnoge burne događaje koji su se odvijali u dolini ispod njih: vidjeli su kako je 1463. krčki grof Ivan Frankopan sa svojim vojnicima devastirao Cerovlje i Zarečje te krenuo prema Pazinskom kaštelu, ali ga naposljetku ne napada, već skreće prema slabije zaštićenoj Kašćergi i Sovinjaku. Pratili su prodore i pokrete Turaka, koji su se 1501. utaborili u neposrednoj blizini Lindara, uz današnju cestu prema Velanovom brijegu. Sa strepnjom su pratili akciju kapetana Lazarića u zoru 4. rujna 1813. kada je sa samo 47 vojnika i uz pomoć mnoštva seljaka, koji su bili zaduženi da prave buku, napao pod Lindarom francusku vojsku i natjerao ih u bijeg prema Pazinu te time čitavu Istru vratio pod okrilje Austrije. Lindarke su tada, kažu, dale doprinos ratnom lukavstvu Lazarića tako što su postavile svoja vretena da vire sa zidina i daju dojam da se radi o dobro branjenoj utvrdi. Ali imao je Lindar i svoju drugu stranu, okrenutu plodnoj zemlji kako nam već nagoviješta ilustracija iz djela baruna Valvasora ("Slava Vojvodine Kranjske“) na kojoj vidimo da je svaki komadić zemlje oko utvrde obrađen. Iako je po broju stanovnika Lindar bio tek sedmo mjesto u Pazinskoj knežiji, po gospodarskoj je snazi bio drugi, odmah iza obližnjeg Gračišća. I Prospero Petronio je u svom djelu primijetio: „Zemlja daje velike količine izvrsnih vina, obilje žitarica i krme na mnogobrojnim pašnjacima“.
Crkva svetog Sebastijana
Crkva svetog Sebastijana nalazi se na malenom trgu, uz ulicu koja od crkve svete Katarine vodi do župne crkve svetog Mohora i Fortunata. Dao ju je 1559. sagraditi Lindarac Ivan Jedrejčić, kako svjedoči dvojezični i dvopismeni natpis ugrađen u pročelje. Natpis je djelomično oštećen, odnosno izlizan od konopaca kojim su pokretana zvona. U unutrašnjosti je vidljiv mali drveni oltar s baroknom oltarnom slikom, iza koje se nazire zidna slika na kojoj je dio prikaza svetog Pavla. Mišićava nadlaktica, oblikovanje draperije pripijene uz tijelo i karakteristični kolorizam otkrivaju poteze majstora Dominika. Odmah do crkve je sve do prije pedesetak godina bila gradska lođa iz XVII. stoljeća, s tri arkade, koja je zbog dotrajalosti porušena, a ostalo je samo popločenje koje zorno pokazuje njen položaj. Tu su se vjekovima sastajali lindarski suci i župani te javno donosili odluke.
Lindarska forteca
Plato na kojem se danas nalazi župna crkva svetog Mohora i Fortunata zapravo je prostor na kojem se nalazio nekadašnji lindarski Kaštel ili, kako Lindarci kažu, Forteca. Pred kaštelom je bio dubok jarak koji bi se po potrebi napunio vodom. Ostaci kaštela su zapravo vidljivi i danas: primijetit ćemo čvrste zidine i kule ako se pažljivo približimo rubu platoa i pogledamo prema dolje. Lijevo, na nekadašnjoj sjeverozapadnoj okrugloj kuli kaštela, koja je danas uređena kao mali vidikovac, pažnju nam privlači stari brončani top uperen u dolinu. Kažu da je iz doba Napoleona, međutim, potječe još iz XVI. ili XVII. stoljeća, a na ovo je mjesto postavljen nakon proslave gradnje novog lindarskog zvonika 1906. Tada je top trebao svojim pucnjem uveličati proslavu. Međutim, nestručno je napunjen te su dijelovi topa raspršili lindarskom okolicom. Ako prošećemo oko crkve vidjet ćemo ostatke još jedne okrugle kule na sjeveroistočnom dijelu. Ostatke četverokutne kule i dijela gradskih zidina vidjet ćemo tek, ako na mjestu gdje se danas nalazi dječje igralište, provirimo preko ograda dvorišta. Na tom je mjestu položen i veliki mlinski kamen koji nas podsjeća na još jednu djelatnost kojom su se Lindarci vjekovima bavili, a to je mljevenje žita u vodenicama koje su se nalazile na Velikom potoku podno Lindara i na Pazinčici.
Župna crkva svetog Mohora i Fortunata
Župna crkva svetog Mohora i Fortunata nalazi se na krajnjem sjevernom rubu naselja, unutar prostora nekadašnjeg kaštela. Izgrađena je na mjestu starije crkve, a obnovljena i proširena 1860. pri čemu se koristio materijal s još dvije starije lindarske crkve. Trobrodna je to crkva s pet oltara iz XVIII. i XIX. stoljeća te mnogim slikama, kipovima i škropionicom iz 1604. godine. Zvonik ispred crkve visok je 30 metara, a izgrađen 1906. godine.
Crkva svetog Martina
Crkva svetog Martina nalazi se na Lindarskom groblju, oko 800 metara zapadno od mjesta. Sagrađena je u XIV. stoljeću u romaničkom slogu i bila je sve do nedavno prekrivena kamenim pločama (škriljama). Na vrhu je pročelja preslica za zvono, ali ni ovdje nema zvona. Unutrašnjost crkve vrlo je jednostavna. Na podu crkve nadgrobni je natpis popa Matušića iz 1588. pisan glagoljicom, a zanimljiv je i dubokim reljefom izrađen nadgrobni spomenik bez natpisa koji prikazuje dvoglavog orla. Možda se radi o grbu plemićke porodice Flangini, koji su od 1644. do 1660. bili vlasnici Pazinske knežije, a povremeno su boravili u Lindaru gdje su imali ljetnikovac.
Vila Baxa
Neposredno uz crkvu svete Katarine nalazi se neobična zgrada koja na svom vrhu ima krunište, kojim se izdaleka ističe u panorami Lindara. Na ulazu u dvorište nalazi se monumentalni luk, a visoko na fasadi je vidljiv rustikalan kameni reljef lava svetog Marka, simbola Venecije. Ta je vila nekad pripadala uglednoj porodici Baxa, porijeklom iz Lindara. Sagradio ju je u XIX. stoljeću admiral doktor Romano Baxa, nekad zapovjednik ratnog broda, a kasnije dugogodišnji štabski liječnik ratne mornarice. Njegov je sin Carlo (1875. – 1951.) započeo uspješnu vojnu karijeru kod mađarskih Husara, bio je poznat i kao dobar jahač i predsjednik jahačkog društva. Međutim napustio je vojnu karijeru i povukao se u Lindar, u vilu svojih roditelja, gdje se posvetio obrađivanju zemlje i uzgoju stolnog grožđa te tu dovršio svoje nikad objavljeno, ali često citirano djelo o istarskim grbovima.
Glagoljaški Lindar
U Lindaru se od pamtivijeka "glagoljalo", odnosno bila je u upotrebi glagoljica - najstarije slavensko pismo. Osim originalnih u kamenu urezanih glagoljskih natpisa u crkvama svetog Martina, svetog Sebastijana te svetog Mohora i Fortunata, zabilježeni su i grafiti na freskama u crkvi svete Katarine. Matične knjige Lindara su od uvođenja 1590. pa sve do 1667. godine također pisane glagoljicom, a u Lindaru je u 15. stoljeću djelovao i pop glagoljaš Petar Fraščić koji nam je u naslijeđe ostavio jedini do sada poznati komentirani glagoljski psaltir, koji je 1463. napisao za kubedskog plovana Matiju, što je opisao ovim riječima: To pisa pop Petar s grešnim pridjevkom Fraščić komu je zemlja mat, a otačatstvo grob, a bogatstvo grijesi. (...) Pisah ja v Lindare sedešći i v to isto ljeto biše po Istre malo žita i gladno biše i ja dovole krat lačan bih.
Danas se ovaj glagoljski rukopis čuva u Nacionalnoj biblioteci u Beču te je u digitalnom obliku dostupan javnosti.