Na kunfinu  – dolci crvene i brda sive Istre

 

Na valovima slikovitih brežuljaka istarskog krajolika, u zatišju sjevernog dijela, naći ćete Karojbu i obližnja mala mjesta velikog srca: Motovunske Novake, Škropete i Rakotule. Burna prošlost ovog kraja svjedoči o zanimljivoj ulozi graničnog područja: od zapisa o komunima Istarskog razvoda, preko granica mletačkog i austrijskog dijela Istre pa čak i istarsko tlo koje se inače dijeli na crvenu, sivu i bijelu zemlju, ovdje nalazi svoju granicu na kojoj se susreću polja i dolci crvene te brda sive Istre.  

 

Općina Karojba, sa svojih je 1,500 žitelja razmještenih u 39 sela i zaselaka, jedna od najmlađih istarskih općina (1997.). Osebujnog je izgleda, a prostire se na 35 četvornih kilometara, uzdižući se do 434 metra nadmorske visine i spuštajući sve do 18 metara iznad mora, od čijih je obala, premda sakrivena duboko u zelenilu poluotoka, udaljena tek 15-ak kilometara. Brdoviti reljef flišnog područja ovdje se spušta prema jugozapadu i krškoj zaravni stvarajući neke od jedinstvenih obilježja prirode ovih krajeva, gorde i bezvremenske ljepote.

 

Prirodnu granicu između Karojbe i Općine Motovun na zapadnoj strani čini potok Krvar, lijevi pritok rijeke Mirne. Prema legendi, ali i po zapisima nekih povjesničara, ovaj je potok dobio ime po boji krvi ranjenika i poginulih koja je njime potekla za vrijeme jedne ranosrednjovjekovne bitke. Žestoka se borba vodila između osvajača koji su prodirali u ove krajeve predvođeni Atilom te s druge strane stanovnika starosjedilaca koji su pokušavali obraniti sebe, svoje kuće i imanja.

 

Karojba i okolica

Pod prekrasnom krošnjom stoljetnih pinija izdaleka ćete razaznati Karojbu, najveće naselje ovog područja, o čijem nastanku svjedoče već i antički spomenici pronađeni u crkvici sv. Andrije.  Šumoviti brežuljci oko izvora Valigaštar i Vrućak na kojima se nekad napajala stoka, prepuni su povijesnih lokaliteta, nastanjenih još od prapovijesti. U antičko je doba oko izvora Valigaštar bio smješten rimski vojni logor nedaleko kojeg su se križale rimske ceste pa i današnje ime vjerojatno potječe od naziva Quadruvium, za raskrižje četiri puta.

 

Župna crkva Svih svetih jednobrodna je građevina sagrađena 1580. godine, proširena 1840. i 1913. te obnovljena 1986. godine. Zvonik s tri zvona visok 22 metra sagrađen je u sklopu crkve. Iznad glavnog oltara nalazi se slika na platnu Svih Svetih, a crkva je 1985. dobila i orgulje.

 

Crkva sv. Andrije iz 13. stoljeća, s ugrađenim ostacima iz 8. stoljeća, nalazi se na groblju, na mjestu nekadašnje rimske nekropole. O njezinom postojanju svjedoči sarkofag sačuvan pred ulazom na groblje.

 

Škropeti s današnjih stotinjak domaćinstava obuhvaćaju naselja Francoviće, Fidele, Žudige, Peckine, Ciganiće i Livake.

 

U mjestu se nalazi novija jednobrodna crkva bl. Alojzija Stepinca posvećena 2010. godine.

 

Rakotule ili u talijanskoj inačici Raccotole di Montona u pisanim se zapisima prvi puta spominju u 13. stoljeću. Na ovdašnjim su posjedima znatne prihode ostvarivale plemićke obitelji i Kaptol iz Motovuna, posebice na šumama, iz kojih se drvo za gradnju mletačkih brodova prevozilo rijekom Mirnom do mora pa u Veneciju.

 

Idilično okružena suhozidom i čempresima, smještena na groblju, romanička crkvica sv. Nikole čuva vrlo značajno djelo zidnog slikarstva u Istri, otkriveno 1925.

Crkvu je sagradila imućna obitelj Barbo, a za njih je unutrašnjost, sredinom 14. stoljeća, oslikao vrsni majstor, sljedbenik Paola Veneziana. Sačuvane su freske u apsidi Krist u slavi (Maiestas Domini) te prizori iz legendi o sv. Nikoli.